STANIĆ, Slavko (Luigi) –
Điđi ( Gradinje, Općina Oprtalj, 16.02.1942. – Kastav,
28.10.2005.)
Boćar,
i sportski djelatnik. Sin Antona i
Regine, rođene Puhar. Završio je srednju tehničku školu u Rijeci.
Rođen
je u istri za vrijeme Kraljevine Italije. Zbog toga mu je u matičnu knjigu
rođenih upisano osobno ime Luigi ali je nakon rata u novoj FNR Jugoslaviji
promijenio ime u Slavko i koristio ga cijeli život. Odrastao je na području
nekadašnje općine Pazin. S obitelji se 1957. doselio u Rijeku. Živio je
najprije u gradskoj četvrti Kozala i potom na Podmurvicama a 1971. se trajno
preselio u Kastav. Njegov otac je bio radnik u brodogradilištu i majka
domaćica.
Slavko
zvan Điđi bio je 1974. jedan od osnivača boćarskog kluba Kastav. Potom
je 1980. prešao u boćarsko društvo Drenova iz Rijeke. Tijekom dva
desetljeća bio je igrač prve ekipe te tehnički i sportski voditelj. S ekipom
Drenove osvojio je Međurepubličku ligu 1986. a potom je nastupao u saveznoj
boćarskoj ligi Jugoslavije do 1990. U saveznoj ligi je osvojio 3.mjesto
1988./89. i 1989./90. U tom periodu igrao je i vodio ekipu za koju su između
ostalih igrali Dinko Beaković i Slavko Olić, a prvu afirmaciju su
stekli Čedo Vukelić, Zvonko Jelovica te braća Sandro i Simon
Gulja. Osvajao je medalje na republičkom prvenstvu SR Hrvatske u preciznom
izbijanju do 1990.
Nakon
osamostaljenja Hrvatske 1992. nastupao je s ekipom Drenove u 1. Hrvatskoj
boćarskoj ligi od 1994. do 1997. i ponovno 1999. No, više nisu postizani
uspjesi iz razdoblja bivše Jugoslavije. Krajem 1990.-ih godina sudjelovao je u
ponovnoj obnovi BK Kastva. Stekao je zvanje boćarskog instruktora I. i II. stupnja
te nacionalnog boćarskog suca. Vodio je kao izbornik mušku državnu
reprezentaciju Hrvatske na nekoliko međunarodnih turnira.
Obnašao
je brojne dužnosti u sportu. Bio je predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza,
Boćarskog saveza Primorsko-goranske županije i Boćarskog saveza Rijeke. U HBS-u
je uz to bio predsjednik Sportske komisije i član Izvršnog odbora. Sudjelovao je 22.travnja 1977. u Rijeci na
Osnivačkoj skupštini Zajednice sportova PGŽ i izabran je u prvi Izvršni odbor.
Bio je predsjednik i član organizacijskih odbora na dva svjetske boćarska
prvenstva održana u Gradu Rijeci: 1995. na kadetskom SP-u i 1997. na seniorskom
SP.
U
profesionalnoj karijeri bio je zaposlen u poduzeću Monter kao rukovodilac za
postavljanje centralnog grijanja. Potom je od 1993. do mirovine djelovao kao
poduzetnik
Aktivno
se bavio i politikom, kao član Istarskog demokratskog sabora. Bio je član
predsjedništva Zajednice podružnica IDS-a Rijeke, te predsjednik gradske
podružnice IDS-a Kastav. Od 2001. do 2005. je kao član Poglavarstva Grada
Kastva bio zadužen za resor sporta, kulture, tehničke kulture , zaštite okoline
i potrošača. Zahvaljujući njemu, Kastav je dobio boćalište. Njemu u čast, od
2013. kastavsko boćalište Stražnica nosi ime „Slavko Stanić".
Dobitnik
je priznanja HBS-a povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj,2001., Zlatne plakete
Boćarske zajednice Rijeka povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog
boćanja u Rijeci 2002., Nagrade za životno djelo zajednice sportova PGŽ 2004,
kao posthumne i nagrade Grada Kastva za izvanredne zasluge u razvoju kastavskog
sporta,2006.
Izv.: Izjava
Slavkove kćeri, Elde Gržinić iz Kastva, dokumentacija BK Drenove iz
Rijeke (pripremio M. Štefan).
Lit.: Hrvatsko
boćanje 1951. – 2001., Zagreb, 2001.; 50 godina Boćarskog saveza Rijeka i B.K.
„Benčić GMT" Rijeka 1952. – 2002, Rijeka, 2002.; „Kastavskom
boćalištu ime dugogodišnjeg uspješnog sportskog i društvenog djelatnika", Glas
Kastavski 63, Kastav, lipanj 2013.; Slavica Kleva, „Svečano otvoren
Boćarski dom Slavko Stanić", Novi list, Rijeka, 24. rujna 2021.
