DINKO BEAKOVIĆ

BEAKOVIĆ, Dinko – Tajo (Rijeka, 19. VIII. 1957.), boćar i trener boćanja

Sportski djelatnik. Sin Jakova i Marije Elide, rođ. Licitar. Završio je Srednju elektrotehničku školu u Rijeci i trenersku školu pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji u Zagrebu 2011. Kao dragovoljac Domovinskog rata RH bio je šest mjeseci 1991. i 1992. u sastavu riječke 111. brigade Hrvatske vojske na ličkom bojištu, u svojstvu načelnika obavještajne službe. Stekao je čin bojnika HV-a. Odlikovan je Spomenicom domovinskog rata.

Odrastao je u gradskoj četvrti Rujevica. Njegov otac bio je radnik, rodom iz Istre. Majka je rođena na jugu Francuske u mjestu Tulle (Correze) i odrasla je blizu Metza. U Rijeci je uglavnom bila domaćica. Majčin otac rođen je u Krapinskim Toplicama, a baka po majci bila je iz Drenove. Dinko, zvan Tajo, već se kao dječak pridružio ocu na boćalištu BK Nafte u Čandekovoj ulici. U mlađem dobnom uzrastu nastupao je s ocem u istim klubovima: Nafta, INA i Luka. Rano je iskazao talent za boćarski sport, a u želji za napretkom prešao je 1978. u BK Lovran gdje je u novoj sredini postigao prve uspjehe, a uspješan je bio i tijekom sljedećih šest godina. Potom je igrao za klubove: Rikard Benčić iz Rijeke (1984. – 1985.), Pazinka iz Pazina (1985. – 1987.), Drenova iz Rijeke (1987. – 1989.) i Balinček iz Ljubljane (1989. – 1991.). Na Prvenstvu Jugoslavije postigao je čitav niz odličnih rezultata. U četvorkama je bio viceprvak s ekipom Lovrana 1980. u Ljubljani i Zagrebu. Potom je u 1. saveznoj boćarskoj ligi osvojio naslov prvaka 1984. s ekipom Rikarda Benčića i 3. mjesto 1988. i 1989. s ekipom Drenove. Pojedinačni prvak države postao je četiri puta uzastopno: 1986. u Tivtu, 1987. u Splitu, 1988. u Mostaru i 1989. u Ljubljani te viceprvak 1990. u Splitu. Na PJ-u je bio prvak u parovima 1984. u Ljubljani (s →Vladom Obrićem) i viceprvak 1988. u Tivtu (sa →Čedom Vukelićem). U preciznom izbijanju bio je državni prvak 1987. i 1988. u Splitu i viceprvak 1986. u Tivtu. Do početka 1990-ih i raspada SFRJ postao je najuspješniji boćar, osvojivši 8 naslova seniorskog prvaka države.

Za A reprezentaciju SFR Jugoslavije nastupio je 15 puta u razdoblju od 1982. do 1990. Sudjelovao je na Svjetskom turniru za juniore u četvorkama 1978. u Cordignanu i osvojio je brončanu medalju. Potom je kao senior nastupio na: Svjetskom prvenstvu 1982. u Grenobleu (srebro u četvorkama), 1984. u Splitu (4. mj. u četvorkama), 1986. u Monacu (6. mj. u četvorkama), 1988. u Valparaisu (bronca u preciznom izbijanju i 5. mj. u parovima). Na Europskom prvenstvu osvojio je s ekipom medalje: 1984. u Cuneu (bronca), 1986. u Ljubljani (bronca), 1987. u Saluzzu (srebro), 1989. u Pazinu (bronca) i 1990. u Montpellieru (bronca).

Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i završetka ratnog puta 1992. postao je član BK Zrinjevca iz Zagreba. U tom klubu ostao je do 1999. kad se vratio u Rijeku i dvije sezone nastupao za Rikarda Benčića. Od 2001. do 2004. bio je član BK Istre iz Poreča i potom je od 2004. do 2006. igrao za BK Trio iz Buzeta. Ponovo se vratio u Benčić Vargon 2006. i potom 2008. u Trio. Četvrti put igrao je u Benčiću 2010. a potom je od 2011. nastupao za ekipu Marinići iz Viškova. U zadnjem dijelu natjecatelje karijere ponovo je bio član Istre iz Poreča i Marinića. Od 2015. do 2017. igrao je za BK Pulu, od 2017. do 2019. za ekipu Zabiče iz Općine Ilirska Bistrica u Sloveniji. U svojoj oproštajnoj sezoni 2019./20. peti put je nastupao za Benčić Vargon i sa 63 godine je zaključio pola stoljeća dugu karijeru.

Naslove pobjednika 1. hrvatske boćarske lige osvojio je s ekipama: Zrinjevca (1992., 1993., 1994., 1995., 1996., 1997. i 1998.), Rikarda Benčića (1999.), Istre (2002. i 2003.) i s Triom, kao igrač i trener (2005., 2008., 2009. i 2010.). Hrvatski kup osvojio je sa: Zrinjevcem (1992., 1993., 1994. i 1997.), Rikardom Benčićem (2000.), Istrom (2003.) i Triom kao igrač i trener (2005., 2007., 2008. i 2010.). Na Prvenstvu Hrvatske osvojio je u svim disciplinama, osim u brzinskom izbijanju, brojne naslove prvaka: pojedinačno-klasično (2001. i 2004. u Poreču i Pazinu, 2005. u Rijeci i 2010. u Šibeniku), u parovima (1994. u Zagrebu 1995. u Poreču, 1997. u Rijeci 1998., 1999. i 2000. u Zagrebu, 2001. u Rijeci, 2002. u Poreču i Pazinu i 2003. u Rijeci), u preciznom izbijanju (1994. u Rijeci, 2003. u Komiži i 2004. u Metkoviću) te u bližanju i izbijanju u krug (1997. u Metkoviću i 1999. u Poreču). Kao iznimno vitalni sportaš nastupio je s ekipom Zabiče u finalu Super lige Slovenije, 2019. u 62. godini života, a potom je isti uspjeh ostvario s Benčić Vargonom 2020. nastupom u finalu 1. HBL. U Kupu europskih prvaka osvojio je 1. mjesto sa Zrinjevcem (1997. u Yverdon-les-Bainsu) kao igrač i s Triom (2009.) kao igrač i trener. U klupskim okvirima najtrofejniji je hrvatski boćar od 1992. do danas, s ukupno 32 naslova seniorskog državnog prvaka (14 ekipno i 18 u svim disciplinama) i s 10 naslova pobjednika Kupa. Sveukupno je 40 puta postao državni prvak.

Za repr. Hrvatske nastupao je od 1991. do 1998. U kolovozu 1991. bio je član državne boćarske repr. koja je prva, prije međun. priznanja Hrvatske, nastupila na turniru u francuskom GAP-u, pod vodstvom izbornika Aleksandra Anzura. Sudjelovao je na SP-u 1993. u Saluzzu (zlato u preciznom izbijanju i bronca u parovima-ekipno), 1995. u Hamiltonu (7. mj. u preciznom izbij. i srebro u parovima-ekipno) i 1997. u Rijeci (zlato u parovima-ekipno), na EP-u 1994. u Zagrebu (zlato u preciznom izbij. i 5. mj. ekipno), 1996. u Saint-Vulbasu (bronca ekipno) i 1998. u Saluzzu (7. mj. u bližanju i izbijanju u krug i 4. u parovima-ekipno).

U razdoblju od 20 godina nastupanja za dvije državne repr. osvojio je ukupno 14 medalja (3 zlata, 3 srebra i 8 bronci). Prvi je na svijetu prekinuo dominaciju boćara iz Francuske i Italije i, kao igrač izvan njihova kruga, uspio je osvojiti zlatnu medalju na svjetskim i europskim prvenstvima. Osvajanjem naslova svjetskog prvaka 1993. postao je, nakon međun. priznanja Hrvatske, prvi sportaš koji je na SP-u osvojio pojedinačnu zlatnu medalju u seniorskoj konkurenciji. Postigao je 1999. apsolutni svjetski rekord u preciznom izbijanju sa 64 boda. Zbog velikih zasluga za sport objavljena je 1994. poštanska marka RH s njegovim likom.

Od 1992. do 1994. bio je izbornik juniorske i mlade repr. Hrvatske, a od 2006. do 2011. izbornik seniorske repr. Hrvatske. Pod njegovim izborničkim vodstvom osvojena je 31 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima. Prema ostvarenim seniorskim rezultatima najuspješniji je hrvatski izbornik od osamostaljenja države. Kao izbornik osvojio je i prvu medalju za hrvatsko boćanje na juniorskom EP-u 1992. u Stranbinu. Bio je predsjednik Hrvatskog boćarskog saveza (2013. – 2014.). Na kongresu Svjetske boćarske federacije (FIB) 2013. u Argentini izabran je za člana Izvršnog odbora FIB-a, a s te dužnosti se povukao 2014. Od 2020. sportski je direktor Benčić Vargona, kluba za koji je tijekom boćarske karijere najduže nastupao.

Radio je u riječkom poduzeću Brodokomerc do 1993. a potom se, uz profesionalno djelovanje u sportu, bavio i poduzetništvom. Politički je aktivan od 1998. u Primorsko goranskom savezu, a od 2012. član je Hrvatske demokratske zajednice. Bio je predsjednik PGS-a Rijeke i aktualni je tajnik Županijskog odbora HDZ-a. Biran je za gradskog vijećnika Rijeke i Županijskog vijećnika PGŽ-a. Njegov sin →Marko Beaković također je uspješni boćar.

Prema ukupnom doprinosu, kao natjecatelj, trener i sportski djelatnik, najznačajniji je pojedinac u povijesti hrvatskog, primorsko-goranskog i riječkog boćarskog sporta. Ujedno je u povijesti sporta jedan od najtrofejnijih pojedinaca poteklih iz Grada Rijeke i PGŽ-a.

Proglašen je za najboljeg boćara Jugoslavije 1986., 1987. i 1988. i dobitnik je Zlatne boće Boćarskog saveza Jugoslavije 1986. Potom je proglašen najboljim sportašem Grada Zagreba 1993. i 1994. u izboru Zagrebačkog športskog saveza i najboljim boćarom Istarske županije 2001. Dobio je s Istrom (2002. i 2003.) i Triom (2009., 2010. i 2011.) priznanja za najbolju mušku ekipu Istarske županije u izboru Saveza sportova Istarske županije. U izboru Glasa Istre dobio je priznanja za najbolju mušku ekipu Istre: s Istrom 2002. i s Triom 2009. S ekipom Benčić Vargona dobitnik je priznanja za najbolju mušku ekipu PGŽ-a u izboru ZSPGŽ-a, 2007. Za rezultate postignute u sportu dobio je 1994. godišnju Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar" Ministarstva prosvjete, kulture i športa RH. Predsjednik RH dodijelio mu je 1995. odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Dobio je 2001. Priznanje Hrvatskog boćarskog saveza povodom 50 godina boćanja u Hrvatskoj, 2002. i Zlatnu plaketu Boćarske zajednice Rijeka povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci, a 2018. i Priznanje Istarskog boćarskog saveza povodom 25-godišnjice postojanja.

Njegov otac, Jakov Beaković (Vižinada kod Poreča, 18. VIII. 1927. – Rijeka, 27. VI. 2000.), također se aktivno bavio boćanjem. Sin Jakova i Karoline, rođ. Šimonović izučio je zanat za varioca. Sudionik je II. svjetskog rata na strani NOB-a. Nakon rata se doselio u Rijeku. Postao je prvi trofejni sportaš u povijesti te sportske obitelji. Kao jedan od pionira riječkog boćarskog sporta nastupao je za boćarske klubove Nafta-INA i Luka. U četvorkama je s bio višestruki prvak SFR Jugoslavije: s ekipom Nafte 1966. i 1971. kao i s ekipom Luke 1976. i 1977. U svojoj profesiji bio je zaposlen u Brodogradilištu 3. maj, Tvornici Rikard Benčić i u Luci Rijeka. Za doprinos tom sportu dobio je posmrtno Plaketu Boćarske zajednice Rijeka, 2002. povodom 50 godina Boćarskog saveza i organiziranog boćanja u Rijeci.

Izv.: Osobna izjava Dinka Beakovića iz Rijeke.

Lit.: „Grenoblski vrhunac jugoslavenskog boćanja", Novi list br. 227, Rijeka, 28. rujna 1982.; Jakov Jakan Vidović, Sportsko boćanje, Zagreb, 1989.; 50 godina Boćarskog saveza Rijeka i B.K. „Benčić GMT" Rijeka 1952. – 2002, Rijeka, 2002.; Sportski godišnjak Zajednice športova Primorsko-goranske županije 2007, Rijeka, 2008.; Franko Buda, Boćarski klub „Istra Poreč" 1948. – 2008., Poreč, 2008.; Damir Škarpa, Eduard Hemar, Zlatna knjiga hrvatskoga boćanja, Zagreb, 2012.; F. Buda, Boćanje u Istri tko i što!?, Poreč, 2012., Mirjan Rimanić, Boće u srcu Istre, Pazin, 2012.; Orlando Rivetti, Valentina Prokić, Dinkove zlatne boće, Rijeka, 2012.; D. Cupać, „Dinko Beaković: Komadina je izdao županiju, građane i Vujića", Novi list, Rijeka, 15. svibnja 2013.; E. Hemar, Istarski sportski biografski leksikon, Pula, 2016.; Balinar br. 1/2, Ljubljana, srpanj 2018.; ibid br. 1/2, Ljubljana, srpanj 2019.; Denis Frančišković, „Boćari Vargona s povratnikom Dinkom Beakovićem jurišaju na naslov prvaka!", Novi list, Rijeka, 26. listopada 2019.; Denis Frančišković, „Legenda riječkog i hrvatskog boćanja je zaključila karijeru: Vargonu ću pomoći na drugi način", ibid, Rijeka, 23. lipnja 2020.